Videces kad budes...
Videćeš kad budeš...
...imala posao!
... to je, pretpostavljam jedna od tri najčešće rečenice koje mi je neko uputio u poslednjih deset godina. Kao da ne pripadam više krugu kojem sam pripadala. Ljudi kao da se boje da će propustiti nešto, da ja neću razumeti ono što se njima događa, da neću shvatiti njihove živote. I kao da sav taj strah maskiraju superiornošću. Bolji su jer imaju bar jednu od te tri stvari. Kao da meni dani prolaze uzaludno jer nisam zaposlena. Ili sam kriva što sam sama i neudata. Ili sam neodgovorna, ne znam da volim i ne znam za teškoće jer nemam svoju decu.
Kao da me ne privlači upoznavanje ljudi i razgovor uz šolju kafe i ta ne uvek obavezna svakodnevna rutina. Kao da ne bih volela da svoj dan završim u zagrljaju čoveka koga volim i čiji dodiri čine svet lakšim. I na posletku, onaj stisak ručice i pogled pun ljubavi i poverenja...
Dan je lepo poceo. Dugim protezanjem i poljupcem za dobro jutro. Volim da ga ljubim dok izgleda tako zabunjeno i detinjasto. Zagrlio me je kao da grli jastuk, a ja pocela da se smejem kao dete kao ga uhvatis i golicas. Onda je ustao, spremio se i otisao na posao. Ja sam ostala u njegovom stanu. Tu budem na produzenom vikendu, jer zivim u drugom gradu. Na vratima mi je uz osmeh rekao : „ Uzivaj, mala, pa se vidimo danas. Spavaj.“ Tako je poceo jos jedan ponedeljak.
Nisam se vratila u krevet. Bilo je osam sati ujutru. Stavila sam vodu za kafu i usput jela nesto. Neka se zove dorucak. Spremila sam krevet i otvorila sirom balkonska vrata da se provetri soba. Dok sam pila kafu, spremala sam se za prodavnicu. Posle cu prosetati i do pijace. Zelim da mu skuvam nesto danas da ima sveze za rucak i kuvano, a i za sutra kada odem kuci.
Nisam se osecala optereceno. Nista od ovoga nije moja obaveza , ali ja sam uzivala u svakoj sitnici koju sam radila.
Dosla sam u njegov stan, raspremila kese i bacila se na posao. Pre nego sto pocnem da kuvam, pospremicu stan. Ne treba mi vise od sat i po za osnovno odrzavanje stana, a tek je deset sati prepodne. Za pravljenje rucka imam vremena, on se vraca tek oko pola pet.
Brisanje prasine, usisavanje i brisanje podova. Detaljno ribanje kuhinje i kupatila. Sporet, radne povrsine... kada, lavabo, wc solja...pa , skoro 2 sata. Vreme je za jos jednu kafu.,,dajem joj 20 minuta ovog mog popodneva. Pristavljam lonac za sutrasnji rucak. Krckacu lagano piletinu sa povrcem i pirincom. To ce mu biti do srede dosta, a za cetvrtak i petak neka se snadje. Za vikend sam opet tu.
Dok kuvam, uporedo sklanjam da ne bih napravila haos. Sad pocinjem da spremam rucak za danas. Natempirala sam taman da sve otprilike bude gotovo kad on dodje. Desetak minuta gore dole.
Cetiri sata je. Lagano privodim kraju sve. Ali ja izgledam ocajno. Kosa od pare se prilepila. Vruce mi je u kuhinji. Preznojila sam se kraj sporeta tri puta. Oprala sam visak sudova na kojima sam pripremala, seckala sta mi je trebalo. Obrisala i sklonila. Sad su ostale samo serpe na toplom sporetu.
Pod hitno odlazim u kupatilo i kupam se od glave do pete. Oblacim cistu majicu i trenerku. Kosu sam prosusila, dosusice se dok on dodje. Na meni ni traga od kuvanja.
Dosao je moj dragi sa posla. Malo posle pola pet. Dug poljubac za dobrodosao kuci. Njegovo „Mmmm“ za miris hrane. Rasprema se dok ja postavljam. Rucamo zajedno. To je nas mali zajednicki ritual. On se odmara, jer je skoro stigao s posla. Ja cu oprati sudove. Nakon toga se skupljam pored njega, gledamo kviz, poneku seriju i razgovaramo o svacemu, njegovom radnom danu, mom „neradnom“ danu. Kasnije raspremamo krevet i spremamo se za sutra. On za posao, a ja za put.
Ljubimo se, dugo...i taman kako je jedna stvar vodila drugoj, on kaze : „Jao, ljubavi, ali ja sam sav slomljen. Nemoj da se ljutis. Ceo dan sam radio.“ A onda me je pomilovao po licu kao dete i pogledao me kao otac: „Videces kad budes radila, bebo moja.“
Naravno. Sad ne razumem umor...