Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
- Za život, ponekad prekasno dragocen.
Podigla sam šolju čaja kao da nazdravljam vinom.
Kroz prozor sam gledala u mrak u parku i u mislima čula graju i prizivala slike.
Večeras sam volela uspomene. Pružale su mi uživanje i bezbrižnost. Navirala su
sećanja jedno za drugim i preplitala se onakva kakva su stvarno bila i onakva
kakva bi možda bila da sam izabrala drugačiji put. Ali ko bi znao šta se krije
iza kojih vrata.
Probudilo me je svetlo. Nisam dobro videla.
Bilo je mutno. Trepnula sam, malo se promeškoljila. Svetlo je i dalje bilo
mutno. U opšte ne vidim dobro. Presekao me je tup bol u donjem delu ledja i
stomaka. Znala sam gde sam. U bolnici. Primila sam transfuziju i ne osećam se
ništa bolje nego juče kada su me dovezli. Ne znam koliko je sati, ali rekla bih
da je oko 5 poslepodne. Tiho je. Nema gužve na hodnicima, a kroz prozor vidim
da je napolju mrak. Sama sam u sobi. I bolje je tako. Ne volim priče i upoznavanja
u bolnici. Ne volim da me neko ispituje o mom životu.
Nema
ni sestara, ni doktora. Nikoga do ujutru. Okrenula sam se na drugu stranu i pokušala
da zaspim, ne bi li mi vreme brže prošlo. Osećala sam neki teret i slabost.
Trebao mi je neko. Bilo ko. Htela sam da pozovem Marka ,ali pomislih da bih mu
bila teret, bez obzira što mi je uvek govorio da u svakom trenutku mogu da se
oslonim na njega. Svojim zdravljem nisam htrela da ga opterećujem. A verovala
sam... duboko u sebi sam verovala da ću biti dobro.
-
Vaši bubrezi obavljaju manje od 15 procenata
njihove normalne funkcije. Vi ste kandidat za transplantaciju. To je to. Nema
više šta da se čeka... ili možete na dijalizu. Ali, preporučio bih Vam
preddijaliznu transplantaciju bubrega. Naravno, ako imate nekog ko bi Vam mogao
donirati, da se to uradi što pre.
Rekao je prof. Dr ...
Ćutala sam, a kroz glavu mi je prošlo Dobro. Ako je to najbolje rešenje...
Ceo put sam pričala o stvarima koje mi se
događaju, a ni jedna nema veze sa mojom bolešću. Poricala sam samoj sebi. Ali
nisam uspela da pobegnem. Strahovala sam za budućnost sa njim. Svesna sam ja
ljudi i njihovih predrasuda.. Bojala sam se da ću mu se smučiti i da će se udaljiti
od mene. Kako sam samo htela da me zagrli, da nije daleko i da me obgrli rukama
i čvrsto zagrli kao da me štiti od hladnoće. Ali bio je daleko. Sa svima u
stanu ja sam bila usamljena. Telo mi je gubilo snagu. Plakalo mi se. Zagrizla
sam usne, pokušavajući u sopstvenoj glavi da sastavim melodiju, da mi skrene
misli. U jednom trenutku sam se predala. Legla sam na krevet i pustila suze da
teku. Osetila sam kako mi se grudni koš opušta i spušta, a kroz kosu mi je
prolazila umirujuća jeza, kao vetar kroz travu. Nisam zaspala, ali sam se na
trenutak opustila.
***
Nekontrolisano
mi naviru suze. Kvase lice brže nego što mogu da ih obrišem. A ćutim i natapam
jastuk, ni reč, ni jecaj. Nisam sama i nije mi do razgovora..
Samoća me je pritisnula kao lavina. Niko
neće doći. Nijedno drago lice. Umorila sam se danas za sve protekle dane koje
sa bila raspoložena. I isplakala sam se danas za sve protekle dane što sam se
smejala.
Sad
JA ne želim više nikog da
vidim...
Setih
se momka iz bolnice od pre par meseci i gledanja u dlan. Rekao mi je:
-
Imaš liniju života koja se račva na dva dela,
odnosno puta. Jedan je kratak, kraći je od drugog. Taj drugi je baš
dugačak...Imaš tačku na račvanju. Tu ćeš zastati da napraviš izbor. Šta uradiš,
tom linijom ćeš poći.
Bilo mi je simpatično. Sad mi ne izbija iz glave.
Postoji senka koja mi s vremena na vreme pređe kroz misli. Kao težak
natopljen oblak. Samo nema kiše da ga olakša. Ali pun je oluje. To jasno
pokazuje ona linija između obrva. Grč na licu. Promeniće se mnogo toga. Možda
neko neće primećivati, ali vreme će pokazati. Biću neko drugi.
***
Ono
što osećam i što mislim kroji mi sudbinu, sve sam stavila na emotivni nivo.
Doživljavam ih kao da su stvarne. Zato moram da mislm na stvari koje me uzdižu
i leče.
Pumpa...šok...cevčice, aparati, igle, dijaliza, rastvori,
tablete,...insulinska pumpa, insulinska pumpa insulinska pumpa,...odzvanja u
glavi. Najviše mi to odzvanja u glavi pored svih stvari koje su zabodene u mene
i koje prolaze kroz mene.
Neke stvari mogu da promenim. Neke stvari ne mogu da promenim. Ali mogu
da promenim sebe. Mogu da pripremim sebe da živim sa tim. Samo, najteži deo je
put od saznanja do prihvatanja. Treba mi mir. Znam da ću pobediti samu sebe i
ovaj nemir (ili tugu) koji raste.
Nije ovo tuga. Pre bih rekla da je umor. Umorila sam se od pozitivnog
stava. Telo bi da odmori. Kada bih mogla leći negde na zemlju i slušati neku
vodu kako teče. Tekle bi tada i misli i ideje.
Razumem tugu svih onih koji su napolju. Znam da ih moj smeh preko
telefona smiruje i teši, ali ako samo krenem da se požalim, samo čujem da ne
smem da tonem, da će sve biti u redu, da se ne nerviram. Neću takvu utehu. Ne
mogu to više da slušam. Treba mi zagrljaj. Treba mi stisak ruke. To pomaže. To
bi pomoglo.
Kažu da mislim na budućnost. Na to kako će sve biti dobro. Ja mislim
samo na moje dete. Ja zamišljam svoje dete. I to me, čini mi se, održava. A ne
mogu to da mu kažem. Mogu da spomenem, ali da priznam koliko to želim, ne mogu.
Bez obzira na godine, još nisam sigurna u njega što se tiče porodice i pitanja
o tome. Sad, pored zdravlja, to mi je najveća želja: porodica.
Zbog neke tamo buduće porodice, zbog kvalitetnog života uz njih, zbog
svega toga i radim sve ovo.
Šetam u krug, oko liftova, pričam, smejem se... kao da zaboravljam gde
sam. Tako je i bolje. Šetam sa Ognjenom i Dimitrijem. Ognjen je kao i ja. Na
obradi je za transplantaciju bubrega, samo što on čeka kadaveričnu. Nema živog
davaoca. Razgovaramo o transplantaciji, jer meni je sve ovo novo. Ne znam šta
me čeka i šta da očekujem. Ognjen je u ovome dugo. Dugo čeka bubreg. Upijam svaku
njegovu rečenicu i ništa se ne čini teško i neizdrživo. Zamišljam Marka i kako
ću biti pored njega. Zdrava. Kao da se ovo nije dogodilo. U glavi cujem njegov
glas: „Ta vrsta osećanja koju si izgradila tako laskaju nekome ko nije na to
navikaom a negde duboko u sebi priželjkivao. Nedostaješ mi, jer sam usmerio
život ka tebi i sad ne umem drugačije. Nego...jedva čekam da pored mene ponovo
zaspiš.“
Smejem se. Biću dobro. Zbog sebe. Zbog njega. Zbog nas.